| < | srpanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
*Dnevnik jedne vještice*
Vrijeme Murdora i najvećih zlih magova ponovo dolazi.
Alavadorova moć mora ponovo biti oslobođena... Kako bi Neverending opet mogao funkcionirati kao glavni grad i središte čarobnjaka, ujedno kao mjesto ispunjeno najrazličtijim mističnim stvorenjima - kako bi Murdora ponovo potjerali u podzemlje, njihov davno zaboravljeni čarobnjak Alavador predao mi je svoju moć. Ja sam odabrana. I ovo je moje svjedočenje...
*Ja*
- Samantha Trevion
- živim u Neverendingu
- Volim Marca
- Mrzim Anastaciu
- korijeni mi vuku iz glupog mjesta zvanog Čudozemlje - koje je ujedno najsvetije mjesto vilenjaka
- da, to je ironično jer tamo žive samo izrazito dobri ljudi
- ah, da, a ja baš nisam u toj kategoriji
- mrzim dobre ljude
- pohađam 2. razred čarobnjačke srednje škole, smjera - čarolije.
- odlična sam učenica
- iskrena
- zapravo preiskrena
- čuvarica sam Alavadorove kugle
- volim jako malo stvari
- da, volim mrak
- volim bacati kletve
- poluvila sam, poluvještica
- mrzim svoje mješano podrijetlo
- jer teško je biti jedno i drugo, jer uvijek se na kraju moraš odlučiti za jedno
- najbolja prijateljica mi je bolubožica Danielle i vještica Elizabeth
- Danielle je najvjerovatnije najmoćnija moja vršnjakinja u Neverendingu
- skrivena želja mi je biti tako moćna
- jedna sam od rijetkih u Neverendingu koja ima vilenjačke krvi i zna letjeti.
- često poželim ubiti nekoga
- nitko ne vjeruje da su moji preci stvarno dobri ljudi
- jer nitko ne misli da sam ja dobra
- Kao i Anastacia. Kao i...svatko.
- hm...da
i to bi bilo ukratko o meni...
My life is made of wings...
I am back ^^
- 12:34 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Puno se toga dogodilo od predprethodne zime kad sam vam ja, Samantha Trevion, obznanila svoj dogodovštinu u Čudozemlju... Hmh, majka me gleda što pišem - pretpostavljam da je znatiželjna zašto opet uzimam svoje posebno pero i dnevnik koji mi je baka darovala pri onom daavnom posjetu o kojem sam vam pričala. Moje magično pero je začarano tako da već tijekom samog pisanja na listove dnevnika istovremeno ispisuje tiskana slova ovdje, na blogu, objavljujući rukom oblikovane riječi kao post. Magično pero je još jedan proizvod tvrtke Proizvodi za magijske upotrebe čarobnjaka i vještica, čiji su vlasnici odnedavno moj otac i stric - Didron i Theram Trevion. Upravo vode rapravu o promjeni naziva tvrtke, za koju moj stric Theram želi da bude naslovljena na naše prezime, dok otac (ah, a na koga bih ja inače imala svoj poprilično buntovan jezik...?) se oštro inati zahtjevajući da naziv ostane isti... Ajme, što buče! Nije da se baš radi o tvrtki svjetskih razmjera... - Rekao sam ti već sto puta... - upao je otac u dnevnu sobu oštrim i brzim koracima obraćajući se svima u prostoriji. Stric ga je slijedio leteći iznad njegove razljućene glave. - Kakvu zaradu ti očekuješ ako ćemo samo tako promjeniti ime? To ti je isto kad neka slavna osoba promjeni ime - više nije poznata! Stric je frktao i negodujući nijekao glavom - vidno se moglo primjetiti da nema pojma o čemu moj otac govori. Krila su mu pokupila paučinu iz zamračenog kuta sobe kad se pokušao brzo okrenuti. - Tata... - upala sam u raspravu već unaprijed znajući da to nije dobra ideja - ...teoretski gledajući, nijedna slavna osoba tijekom svoje slave nije promjenila ime. Otac me prostrjelio pogledom koji govorio mnogo toga, ali samo ne ono da me želi trenutno u njegovoj prisutnosti. - Hej, ali samo teoretski gledano.- prozborila sam. Mama je raspravu šutke promatrala izgledajući kao da je sve to zabavlja, a onda kad je vidjela da se svađa nastavlja, zamolila me je da odem u svoju sobu. Pokupila sam dnevnik i svoja bačena pernata krila koja sam jučer poderala u letaču - popularne čarobnjačke igre, i stavila ih na pleća izgovarajući akantaciju kako bi se krila stopila s mojim tijelom. Na putu do sebe izgledalo je više kao da skakućem, a ne letim, zbog rupa na desnom krilu koje je uzrokovala vatrena lopta - inače, glavni rekvizit u istoj igri. Soba je izgledala gore nego što sam je ostavila. Ah, brat je opet bio u njoj! Ubit ću ga. Zaista ću ga ubiti... Još i on! Samo da nam glupi profesori nisu dali ljetnu zadaću, već bih ga ja dohvatila... - Leviosa! - izgovorila sam akantaciju i razbacane stvari su ponovo došle na svoje mjesto. Sve stvari osim... Osim... Kvragu, što kugla radi ovdje na stolu!? Trebala je biti u koferu. Začarala sam kofer da ga nitko, a ma baš nitko osim mene ne može otvoriti... Ah da, zaboravila sam... Moje čarolije! Nijedna od njih nikad nije bila previše korisna... Inače, radi se o tome da su nam profesori dali zadatak da tijekom praznika izmislimo vlastite čarolije, čak njih deset, i sve ih zapišemo: kako glasi akantacija-svrha rabljenja-kako je djelovala-koliko dugo je djelovala, bla, bla... Ovo bi dakle bila moja deseta. :( A ovo bi bila moja zadaća : 1. čarolija (21.6.2007.) akantacija: Disaper!... Hm, svrha? Pa, prvo sam htjela da ja nestanem, i to s obiteljskog ručka, ali tad mi je zanimljiva ideja pala napamet. /Dovoljna je bila jedna riječ. Jedno prokleto ime. Anastacia... Ah, da, zaboravila sam vam reći da je bakin ljubavni napitak prestao djelovati... I da... Da se voljeni Marc vratio toj, toj... Grr, da! Toj glupoj... presavršeno glupoj Anastaciji. Vratio joj se ovo proljeće i tad je ono srce koje mi je Marc poklonio - znate ono koje inače blinka svaki put kad pomisli na mene... Hm, da. Ta glupa stvarčica u obliku srca od tad dosad nijednom nije zasvjetlila!/ I kad sam tu dotičnu osobu htjela učiniti nevidljivom i meni, i cijelom svijetu, a pogotovo njemu - sve što je na kraju ispalo jest da je toj djevojci nestao komadić tkanine sa smeđe haljine koju je nosila taj dan. Sad vi meni recite profesore Reamon /inače, mladi profesor vilenjačkog podrijetla koji nam predaje predmet Čarolije/, kako ste mogli reći da ja imam talent za vaš predmet? /Vjerovatno i on samo slijepo vjeruje u te besmislice da bih ja trebala briljirati jer potječem iz Čudozemlja. Ne, mene su svi dobri geni očito zaobišli u velikom luku./ Ah, mama zove... Nastavit ću poslije. Obiteljski ručak veli? da, da... - Disaper! |
I am so in love...
- 20:08 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Marc je kod mene...Ne, krivo sam napisala izreku... ispravka; Marc je kod mene!!! Upravo sjedi na mom krevetu s razapetim baldahinom, na crnoj pamučnoj plahti zgužvanih ispod jastuka... Gledam u njega i pišem... Smješi se i prelazi rukom preko glatke površine plahte... Uzvraćam smiješak... Došao je zbog nesporazuma s Čarobnom geometrijom koju mi predaje, na nekakvu nazovimo sreću, moja tetka iz Čudozemlja... Problemi iz geometrije muče uglavnom mnoge moje prijatelje pa me redovito posjećuju u nadi da će izvući nešto znanja od najbolje učenice geometrije... Oh, i da...Osim što s tako iznenadnim visokim pouzdanjem letim po stvarnosti (obrati pozornost na nerazumljivu metaforu), zahvatila me ipak neka pošast... Ja sam bolesna...Ali svejedno... Nepokolebana sam pod gripom, zamagljenim pogledom uzrokavanim vrućicom i Marcovim okruglim snenim očima... Primjećujem njegovo naizmjenično skriveno pogledavanje u dnevnik i školski priručnik... grube crte na njegovom licu odaju prepoznatljivu znatiželjnost...Nesigurno odmičem dnevnik u strahu da ne bi izveo neku čaroliju otkrivanja koju mi je u povjerenju pokazao neki dan... Smiješim se ponovo... Oh, kako je neodoljivo šaramantan... A njegov upitan, pomalo izmoreni pogled dok nekoncetrirano gleda u udžbenik... topim se pod ledenim bljeskom snjega s prozora moje kuće... Moram mu pomoći... Upisat ću još nešto poslje... Upravo je otišao. Izgledao je tako samozadovoljno kad je nakon mog iscrpnog objašnjavanja razumio geometrijske dijelove čarolija... Od umorom prekrivenog ushićenja podario mi je dugi, vreli poljubac podsjećajući me da je još tu...Još ga uvijek imam... Bakina ljubavna čarolija djeluje još uvijek pod mojim oštrim okom....To me tješi... Mogu i samoohrabrujuće izjaviti da nakon isplanirane određene daljine od njegove bivše cure više nema onog usađenog straha...Od nje...Od osobe koju mrzim... Od Anastazie... A tu je i.... čarobna kugla... Da vas podsjetim, čarobna kugla je legendarna kugla Alavadorvih dvorskih odaja u Čudozemlju...Od čuvara, koji je još i slučajno dvorski duh, saznala sam nešto što mi još uvijek nepojmljivo i nekako nejasno... Ja sam odabrana... Odabrana za što? Da čuvam ovu tajanstvenu moć što se užari bez nekog određenog razloga? Ili...ili za nešto drugo? Za nešto što još trebam otrkiti....za nešto što če tek usljediti...nešto skriveno i moćno, a isto tako iznenađujuće i sablasno... Nešto kriveno iza plašta budućnosti kojeg treba otkriliti... Bojim se te misterije budućeg vremena... |
A wonderful world
- 20:52 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Život je predivan! Život je predivan kad je Marc uz tebe. Život je predivan kad sutra napokon počinje škola, i bit ću u prilici viđati Marca svaki dan. Ah... ja... ja upravo imam spoj. Ja...ja sam sretna!!!! i da... ŽIVOT JE PREDIVAN! (mislim da sam to već rekla) |
Stigla!
- 20:30 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Here I am. Evo, ljudi, ja sam stigla prije dva i pol sata. I u toliko kratko vrijeme dogodilo mi se toliko stvari... Toliko straha i veselja u kombinaciji... Bit ću kratka kako ne bih velikom dužinom posta odaganala ljubitelje kraćih postova...ali preteško je skratiti tako dinamičan i lijep dan u kratku pričicu... Neverending je prekrasan, kao i uvijek. Sivo i ljubičasto nebo zatamnilo je njegove sablasne ulice dok je polumjesec osvjetlio kapljice magle djelujući kao da zrak svjetli pod okriljem njega. Obožavala sam hladnoću koju je pružao Neverending, fijukavi vjetar što mi je mrsio kosu i trenutke kad sam očekivala Marcov zagrljaj koji će otjerati zimu, i s njom sve ono što me tišti. - Home, sweet home! - uzviknula sam radosno ne skidajući svoj zadovoljni osmijeh kad sam s roditeljima i bratom ušla u našu prostranu kuću osvjetljenu svjetlosnim čarobnim mjehurićama što su obasjavala svaki kutak dnevne prostorije... Sve je bilo na svom mjestu, baš kao i onog dana kad smo otišli... Haljina koju mi je Marc poklonio visjela je na sredini moje sobe djelujući poput svjetiljke na okolni prostor zbog svojih svjetlucavih niti... Rukom sam prošla njenom glatkom površinom i prislonila lice na pernati ovratnik, kad me je strašna buka vratila iz sjetnih misli. Trgla sam se i pala na spužavasti krevet presvučen crnom plahtom i zadrhtila pod strašnom rikom i zavijanjem koje se približavalo. Znala sam da se nešto opasno nalazi iza mojih otkriljenih vrata, i isto tako sam znala da će nešto uskoro banuti i vidjet ću lice stvorenja koji me želi ubiti. U trenutku usplahirenosti i straha, posegla sam za kovčegom i iz njega izvukla čarobnu kuglu. Stvorenje je u zamračenoj dječijoj sobi imalo obris mladog zmaja...vidjela sam njegove oči pune čežnje i svoj uplašeni odraz u njima... Ne razmišljajući usmjerila sam kuglu prema njemu čekajući posljedicu... Ništa. Apsolutno ništa. Kugla je i dalje svjetlila, ali to je bilo jedina njena funkcija... Moje misli su brzo kalkulirale, ali nisu došle do nikakve spoznaje... ništa što bi me izvuklo od zmaja koji od mene želi napraviti roštilj... Ili bar sam tako mislila.... Osjetila sam toplinu i pomislila da ovako izgleda kraj života. Otvorio je svoju čeljust i snažno puhnuo proizvodeći plamen... plamen se razgranao i poletio prema čarobnim mjehrućima i upalio ih... Soba se rasvjetlila pod okrljem mjehurića i ugledala sam mnoštvo ljudi što su stojali iza vrata, s vilinskim zmajem ispred mene. Razaznala sam ironičan smijeh na njihovim mladim licima.... Poznata lica... - Suprise! - viknula je Danielle smješeći se. Zagrlila me je čvrsto i rukom pozvala monogobrojnu ekipu. Zavladala je je buka i smijeh. - Ah, jesmo te... To je običan vilinski zmaj... Čovječe, kako si nam nedostajala! Sva poznata lica su mi prišla veselo, rukujući se i ispitujući o mom putu u čudesno Čudozemlje... Odgovarala sam kratko i nezainterisirano: da, ne, bilo je dobro... Previše rastresena da bih išta rekla, Danielle je veselo poviknula naglašavajući ekipu: - Kurt, daj odvali rock n roll! Pogledala sam u Kurta podrugljivo, primjećujući njegovu novu protezu s dijamantnim uzorcima. Izgovorio je akantaciju za glazbu i prostorijom su se prolimili Beatlesi.... Danielle je čarolijom proširila prostoriju, koja se pod dojmom mnogobrojne populacije činila manjom i svi su zaplesali u parovima. Kurt je primio Danielle za struk i pokušao plesati trudeći se ne stati joj na prste... iako sam pimjetila da mi je prijateljica nekoliko puta jauknula, svaki put zvučeći sve više iscrpljeno... Pogledom sam tražila njega... Nije moguće da nije došao... - petak 13. ipak nije tako grozan dan! - rekao je duboki glas iza mene, zvučeći tako neodoljivo poznato...glas koji mi je pobudio sve sjete i uspomene...on... Okrenula sam se nesigurno i ugledala ga u najljepšem izdanju ikad... Njegova flanelska košulja i staromodne čarobnjačke hlače tako su mu dobro stajale, da sam se osjećala poput Pepeljuge kraj tako zgodnog i naočitog mladića... - Marc! - viknula sam, potrčala mu snažan zagrljaj i poljubila ga strastveno. Napokon. Osjećala sam sve stanice u tijelu znajući da nam ni vrijeme ni prostor nije prepreka u ljubavi... Mislila sam.. U kutu je stajala Anastacia djelujući potišteno i tužnjikavo. Nazrela sam krupnu suzu u kutu oka što je isparila kad mi se približila. - Sam! Drago mi je da si se vratila! - rekla je odišući lažnom iskrenošću i tužno pogledala Marca. S njom sam progovorila samo dvije riječi dajući joj do znanja da sam s njom još uvijek na distanci. Ali to više nije bilo važno! Ništa više nije važno! jer on je tu... uz mene... Obukla sam darovanu haljinu i plesali smo cijelu noć pripijeni jedno uz drugo poput simbioze. Znala sam da to vrijeme pripada samo meni...moje vrijeme... i iskoristila sam ga... Krajiškom oka gledala sam čarobnu kuglu kraj poluotvorenog kofera... Više nije svjetlila... |
Sutra ću ga vidjeti!
- 23:23 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Još samo sutra, ljudi moji... Sutra je vrlo blizak pojam...ali opet tako nedostižan i dalek kad si zaljubljen i nestrpljiv... Oh, zašto su minute bez njega pretvorene u sate? Samo ga želim vidjeti...osjetiti njegov nježni, nesigurni dodir i svježi, topli dah na mojoj koži... Kako mi to fali! Oh, baš mi fali... Ta se nostalgija i neprekidna čežnja pojačala dolaskom njegovog pisma letećom poštom... Već sam bila potpuno sigurna da je Marcova ljubav ugasla pod izblijedjelom čarolijom i da se opet moram prepustiti osvajanju njegovog srca, na koje sam sumnjala da ga je preotela moja vječita neprijateljica Anastacia... Ali, sjetio me se... Mene... Bila sam presretna kad je na poleđeni blještave koverte pisalo: Marc Roald, Neverending Brzo i ushićeno sam čitala njegovo pismo neobazirući se na hladan znoj što mi je prolazio tijelom. - Draga, najdraža Sam... kako mi nedostaješ! Niti jednog pisma nedobivenog od tebe nije spriječilo da u zavojima napišem pismo... Da, dobro si me skužila: pokušavam ti nametnuti grižnju savjesti.. Ma zaboravi! Strašno mi nedostaješ i jedva čekam da se vidimo... Ovdje je tako dosadno bez tebe... Danielle, Kurt i ja ti pripremamo iznenađenje (o tome neću) i party program. Bit će cijela naša ekipa iz razreda i poneki stariji. Ma, uglavnom, sve ćeš vidjeti, čim se vratiš. Ja se oporavljam. Danas mi skidaju zavoje (mala nezgodica na letećem sagu), pa ću biti full zdrav za tebe. Svi sretno očekujemo tvoj sutrašnji povratak! Voli te tvoj Marc Marc! U zavojima? Ta misao mi je odmah prostrujila venama i osjetila sam slabašan strah, a i prezir prema nesigurnim letećim sagovima i njihovm prozvođačima. Ali bit će u redu, zar ne? Mora biti u redu. Sam je tako rekao.... A ja sam cijelo vrijeme sumnjala u njegovu ljubav prema meni i provodila dosadne sate opterećujući se gladnom mišlju da ga gubim...Kako sam bila glupa... Ako sam ja ikad doživjela grižnju savjesti, mislim da je to upravo ono kroz što prolazim... Uskoro ću biti tamo. Nadoknadit ćemo svo ovo uzalud provođeno vrijeme bez ikakve komunakacije...bez njegovog daha na mojim usnama... Nadoknadit ćemo. Ja i on. Sami. Napokon. |
Još dva dana i vidjet ću Marca
- 18:31 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Nisam dugo pisala. Ispričavam se. Ali to je jednostavno strašno teško kad moraš probdjeti nad bratom 24 sata u zagušljivoj bolnici, grickajući nokte s tupim izrazom lica i leteći s jednog kraja prostorije na drugi...oh da, i ja sam bila napeta i nervozna, ali ne zbog ishoda bratove bolesti, već zbog vas i slobodnog vremena kojeg sam htjela ugurati u jedan mali dan... Brat mi je u redu, ako vas to već zanima... Mislim, dobio je trajne opekline na licu i s vremena na vrijeme koža mu otekne i nabora se po obrazu, poput zmajeve kože... Ali, tko mu je kriv? Ja sigurno neću biti uplašena i tužna zbog toga. Ja ću biti uplašena kad ne dobijem pismo od svog dragog čitav mjesec koliko sam ovdje. A to valjda već nešto znači? Samo mi jedna riječ trenutno pada na pamet... Anastacia... Možda bih mogla svoju kuglu čarobne moći nekako upotrijebiti da se dočepam istine? Oh,da, pa vi neznate što je čarobna kugla... a to me dovodi do sjećanja i zaključka da vam nisam do kraja ispričala svoju pustolovinu u Alavadorovom uredu.. Dakle, duh, kojeg sam na iznenađenje, zapravo više na prepad, upoznala u odaji, rekao mi je da je Alavador nakon svog tajanstvenog i čudesnog nestanka s njegovih dvora, sakrio moći u svoj najdraži kutak... budući da se nije namjeravao vraćati ovdje zbog nerazumljivih i još nepoznatih razloga, znao je da njegove moći, u njihovom materijalnom obliku može pohraniti u neki predmet i sačuvati...ali on zapravo i nije mislio baš to... -Alavador je...- duh je govorio sad već ubrzanim tempom, glasnije i manje razgovjetno, kao da ga sve to zabavlja i nastavio u istom ritmu: - ah, Alavador je bio zbilja čudan! Uvijek vjerovao da na mladima svijet ostaje... Tu je zastao i značajno me pogledao. Nisam ni slutila što će mi sljedeći reći...nisam ni slutila sam ja ta...da sam ja odabrana... uvijek sam mislila da mene sve dobre stvari zaobilaze ili napuštaju... ali... - Ne shvaćam smisao vaših riječi - ponjukala sam ga da nastavi, tražeći po svojim glasnicama ljubazne tonove koje su zadnjih godina zakazale... Duh se nasmijao i zagrcnuo. Strpljivo sam pričekala da se iskašlje i napokon vrati uobičajni ton glasa. - Alavador je htio svoje nasljedstvo ostaviti nekome... - sad je govorio polaganije, trudeći se da svaku riječ upijem na način kako on hoće... njegova se prozirna prilika isijavala na blagoj svjetlosti poput disko kugle... Više se nisam bojala nestvarnog... - Mislite, njegove moći? - zvučala sam još ljubaznije, znajući da postoji mogućnost da duh odustane od svega i izbaci me odavde...a to nije ono što sam ja htjela... - Oh, pa vi ste stvarno pametni...baš kako je Alavador rekao! Pametna? što uopće taj glupi čarobnjak zna o meni? pa ja se nisam ni rodila kad je otišao...što znači da nezna da li uopće postojim... ali ne... on zna da sam ja pametna...Kako on to zna, a ja ne znam? Jer je on odabrao mene... Ispričao mi je kako je Alavador začarao tu prostoriju da u nju može ući samo odabrana osoba. - Pa to je bila obična brava! Nju može svako običnom čarolijom probiti! - rekla sam, ubrzo zažaleći, zbog osjećaja krivnje zato što sam tek tako ušla u zabranjeni dio dvorca. Na kraju je ispalo da je to tako trebalo biti, jer je samo odabrana osoba mogla ući u njegove misterizone odaje. Duh se ponovo nasmijao, kao što svaki put učini kad vidi moj upitan i nesiguran izraz lica, pa me gostoljubivo povede do kraja prostorije. U kutu, pokraj Alavadorove slike gdje se izmjenjuju njegove sretne grimase, stajao je okrugli stakleni predmet koji je isijavao poput duhove beživotne kože. Osjećala sam toplinu i ugodan osjećaj u želucu kad sam se približavala toj čudnovatoj tvari... Brzo zaključujem da je to Alavadorov spremnik moći. - To je Alavadorova čarobna kugla moći! - duh potvrdi moju misao. - Ne mogu ti otkriti kako se koristi...jer to neznam... to ti moraš otkriti...na meni je samo da ti dam... Blijedo sam piljila u duha lagano se tresući pod snažnim pritiskom svjetlosti iz kugle. Osjetila sam njenu razmjernu snagu koja mi je kolala venama znajući tada da joj pripadam...i onda pripada meni... Uzela sam je i bez pozdrava otišla. Trenutno se nalazi u mom koferu, ali ja je još nisam spremna ikako upotrijebiti...jer znam da još nije vrijeme za to... Neznam zašto mi Alavador toliko vjeruje i povjerio je meni posjedovanje njegovih moći, ali znam da to nisam dobila za olaku upotrebu... Vrijeme čarolija tek dolazi... |
Još pet dana i vidjet ću Marca!
- 17:23 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Spremna sam. Koferi su tu. ------------------------------ Već se spremam za put, iako se vraćam u Neverending tek za pet dana. Tek (!), kako bi rekla moja majka. Ali ja to jednostavno ne mogu dočekati. Dušom i mislima sam već ondje, a uskoro ću biti potpuno... mojim duhom i tijelom... tamo, kraj Marca... Na mjesečini u parku osluškujući zviždukav povjetarac gricakujući obiteljsko pakiranje keksa Magic day... Nedostaje mi sve to. Svaka pojava, zbivanje, stvar koja je vezana za Neverending, a ovdje je nema. Sinoć sam zavirila u skrivene odaje dvorca kad sam se vraćala s objeda iz dvorane... U hladnom, slabo osvjetljenom hodniku primjetila sam vrata zaključana debelim, srebrnim lokotom čiji se odsjaj ljeska na dalekom svijetlu iz odkriljenih vrata dvorane. Moja znatiželjnost nije mogla jednostavno odoljeti. Jačina željeza me nije ni najmanje uplašila. Već sam naučila da ovdje u Čudozemlju ljudi nisu navikli na vještičje moći, a poznato da vilenjaci nisu sposobni skinuti čaroliju sa zaključanih vrata. Proučila sam građu lokota, objesila osmjeh koji govori joj-kako-ste-glupi i izrekla: -Shazam! - što tiše kako me duhovi ne bi čuli. Vrata su se otkrilila škripajući rušeći tišinu i dodajući dodatnu sablasnu nit ovom dvorcu. Prostorija je bila onakva kakvom sam očekivala. Mala, s škripavim drvenim podom obavijena zavjesom paučine. Sigurna u sebe, krenula sam prema sredini sobe, dok me nije nešto priklještilo za nogu i povuklo me prema dubini... - Ha, ha, ha - smijao se...pod? Uza sve napore koje sam davala trudeći se da se izvučem iz stiska, uspjela sam nabaciti sarkastičnu i upitnu grimasu. - Znao sam da ćeš nasjesti! - rekao je isti glas koji se smijao i ubrzo sam vidjela prozirnu priliku što se lagano vijorila s poda prema vrku prostorije. To je, zaključila sam, samo mali dvorski duh. -Tko si dovraga ti? - rekla sam bijesno i nasmjestila krila što su se malo ukrivila od mog razbacivanja na sve strane, kako bi se oduprijela duhu. Duh je bio, kao i svi njegovi istoimeni, proziran, velikih usta s velikom sličnošću čovjeka koji je bio prije nego je umro. - Ja sam čuvar tajnih odaja dvorca kralja Alavadora Treviona, i tebe sam čekao! Mene? Ma da! Hajde bar netko da mene čeka... Nisam imala pojma da će mi priopćiti nešto takvo...nešto čemu se nisam nadala...ali priželjikivala u jednom od svojih snova... -Ti si izabrana... Da! Izbarana! Gledala sam ga u čudu očekujući da će se opaliti smijati... Šutio je i gledao me striktno ozbiljno. - Izabrana za dobrodošlicu koju si mi priredio? Za ovo tu preplašivanje? - Ah, to je bila samo šala...prvotravnjaska! Tip je lud! Travanj je tek za tri mjeseca... Možda je jednostavno izgubio pojam o vremenu... - Dođi, pokazat ću ti! - uveo me kroz prostoriju za koju sam na mislila da je mala i prašnjava. Bila sam iznenađena kad sam vidjela visoki strop u obliku luka s luksuznim magičnim tapetama na kojima se s vremena na vrijema nasmješi Alavador, a onda nestane ostavljajući trag svog lica... Soba je bila puna nekih trofeja i skulptura nepoznatog vlasnika. Vjerovatno Alavadora, pomislila sam. Tad sam shvatila (puno mi je trebalo) da je to njegova bivša radna soba...njegov tzv. ured. Bravo ja! - Dok je živio ovdje, Alavador je često obitavao u ovoj prostoriji..- duh je govorio sporo i glasno, poput mog učitelja čarolija, i otkrivao djelove prostorije mičući zavjese paučine koje su ga ometale i probijale kroz njegovu beživotnu kožu. Očarana tajnovitosti ove Trevionove odaje, napokon sam došla po ono što mi je duh namjeravao dati...zbog čega me je tako dugo čekao.... Ah, došla mi je sestričina. Kaže da mi je brat završio u kanalu morskih nemani, u zabranjenoj zoni dvorskog područja. da, baš me briga! Ionako se uvijek smuca ondje gdje mu nije mjesto. Nadam se da su ga morski zmajevi dobro uplašili, i da je naučio lekciju. Od sestričine upravo saznajem da se trenutno nalazi u bolnici za magijske bolesti...pita što to piskaram....što te briga, glupačo! oh...moram ići... Izgleda da je netko...netko tamo gore odlučio da je važniji brat od prepričavanja svoje najveće pustolovine u glupom Čudozemlju... -Ma idem!!! |
Još tjedan dana i vidjet ću Marca
- 19:37 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
|
Ovdje u Čudozemlju čovjek jednostavno mora biti zauzet. napokon sam dočekala ovaj trenutak...trenutak kad ću moći nešto zapisati. Jučer i nije bilo tako strašno kao što sam mislila. Zapravo, čak sam upoznala tajne dijelove zemlje, kad smo išli kao velika obitelj do Zdenca Života gdje smo trebali spraviti mjesečev napitak. Zdenac Života, kako ga mještani zovu je prilično bio udaljen od dvorca. Dijelio ga je čitav planinski lanac koji je bilo jedino moguće prijeći teleportiranjem.. A budući da mi još u školu ne učimo kako se služiti njome, morala sam se zajedno teleportirati s ostatkom moje odrasle obitelji... Bilo je prilično zabavno...Čak i prezabavno za obične dosadne dane u Čudozemlju... Mislim da sam možda upila dio akatancije koju su promrmljali netom prije teleportacije. Na planini se otvorio veliki portal bljeskajući kao usijena zvijezda u mrkloj noći... Plinovi različitih boja kružili su vratima stvorenih na planini... Osjećala sam knedlu u grlu, ali čini se da to moje nasmijane rođake nije osobito zabrinjavalo. Kimnuli su nam i nasmješili se kao znak ohrabrenja. Primjetila sam da je moja godinu dana mlađa sestričina skrivećki obrisala znoj s čela i projurila u tunel svjetlosti za odraslima. Sljedila sam je... Zdenac Života je jedna velika livada, koja je vjerujem inače zelena, no pod mrklom ljubičastom noći djeluje kao ugasla vatra, što daje dodanu čar i trunku sablasti i straha među nama. Mjesec je sjajio progurujući se kroz oblake što su se nagomilavali krijući zvijezdice na nebu. Na trenutak mi se učinilo da se mjesec nasmijao... Oh, krasno! Pa ovdje se svatko smije... Svi su tako veseli! Nisam ih još nikad uhvatila s tužnom grimasom, čak ni kad sam ih špijuirala... Dođe mi se vremena na vrijeme da ih testriram šamaranjem, pa da vidim jel` istina da oni u životu nikad nisu imali drugih emocija osim životnog optimizma i smijeha... a tako bi htjela da netko zaplače... zbog mene... Pokušavala sam... Čitavih mjesec dana koliko sam ovdje tlačim svoje mlađe rođake. Pobjeđujem ih u letaču, s vremena na vrijeme počupam za krila ili izvedem čaroliju kletve... Ništa. Apsolutno ništa. Na trenutak se čini kao da će zaplakati, ali onda me samo veselo pogledaju u oči i kažu: Wow, gdje si naučila tako dobro ciljati? Ludim. Ludim! Mjesec me podsjetio na trenutke s Marcom. Što li sad radi? Popušta li ljubavna čarolija pod okriljem ljubavi prema Anastaziji? Nemoguće. Čarolija je jaka. Bar je tako rekla baka. Kaže da svaka čarolija što se izvede u Čudozemlju ima duplo jači učinak izvan njega. To bi trebalo govoriti nešto, zar ne? Sjećam se da dan uoči mog odlaska ovdje Marc me zapitao kamo to točno idem. - U Čudozemlje. Tamo imam pretke. - rekla samo zvučeći očajno. - U čudozemlje? Potječeš odatle? - izgledao je začuđeno dok mi je milovao kosu i gledao polumjesec. - Ja sam mislio da...ovaj...ljudi su tamo...dobri? Zaprepastila sam se. što je želio reći? Da ja nisam dobra? Da mu je čudno kako to ja potičem iz najhvaljenijeg mjesta na svijetu? Sigurno se ne bi začudio kad bi mu Anastazia rekla da potiče odavde. Sigurno bih rekao: da, i mislio sam to. Ti si tako dobra! Ha! Dobra! Baš! Uglavnom, mjesečev napitak se spravlja vrlo jednostavno. U veliki kotlić doda se voda s izvora rijeke Wonder, promiješa se sokom od đumbira i isjeckanim ružinim laticama. To se se sve miješa tri puta govoreći (nemojte zaspati!): Mjeseče, blagoslovi ovaj napitak koji si prvi put blagoslovio u II. stoljeću kad se pojavljuju prvi Trevioni kojima podaruješ veliku moć da upravljaju prirodom, našom najvećom majkom... Ono dalje nisam zapamtila, jer mi se to zbilja čini nepotrebnim, dosadnim... Da je mjesec ljudsko biće vjerovatno bi nam pokazao srednji prst...ili bi zaspao... Jer ja sam došla u veliko iskušenje da to napravim. Doris, moja baka, obletjela je svojim malim krilima dvaput oko kotlića i prva kušala napitak: - Izvrstan je! - reče ožareno i dade ostatku da proba. Ja sam kao i uvijek došla zadnja. Napitak je zbilja ukusan! Poželjela sam da u njemu ima alkohola pa da se svi napijemo...ali nisam takve sreće...osjetila sam samo jedan čudan, ali ugodan osjećaj u svojoj utrobi. Sad žalim što sam ga probala jer mi se čini da taj čudnovati napitak povećava moju neugašenu nostalgiju za domom...za Marcom... Možda je onaj glupi ljubavni napitak popustio i Anastazia mu se konačno mogla obgrliti oko vrata... Ne želim uopće razmišljati o tome... Jer to nije istina. Ne može biti. Još sam tjedan dana i napokon ću vidjeti Marca... Još SAMO tjedan dana! |
Start
- 15:49 -
Komentari (42) -
Isprintaj -
#
|
Ovo je početak. Blog. Jedini kojemu mogu reći svoje tajne. Trenutno se nalazim u dvorcu čarobnjaka Treviona. On mi je neki daleki rođak, a roditelji su me uz naporno nagovaranje na kraju prislili da dođem u njihov savršeni dvorac. Upravo sjedim na ružičastom krevetu s baldahinom i gledam u lijevi kutak sobe. Sve je popločeno svijetlim kamenjem s hladnim odsjajem. Tako je bijelo, poput snjega zimi...odsjaj me osljepljuje. Sve je u redu dok ne dođu moji naporni rođaci koji će me vući za krila i tražiti da s njima igram letača, popularne igre ovdje u Čudozemlju. Ovdje mi se uopće ne sviđa...Toliko priče o tome da ovdje možeš naći unutranji mir, su ipak samo - obične priče. mene naprotiv nervira svo ovo zelenilo, tako savršeno, s ljubaznim licima i gospođama s krupnim očima i malim svjetlucavim krilima. Svi su tako naprosto...SAVRŠENI...A to tako mrzim! Mrzim kad je svijet kreiran po nečijoj mašti, kreiran da bude ugodan svačijem oku...Baš kao ovo Čudozemlje. Čula sam da ga je moj tzv. rođak Trevion Alavador izmislio. On je bio izuzetno moćan čarobnjak, bar tako kažu... Mene iskreno ne zanima tko je bio i mrzim sve te nostalgične priče o njemu i ushićene žene koje s oduševljenje pričaju o Alavadoru s pokojom suzom u oku. Ah...tako su odvratni! Da je po mom, svi bi živjeli u tamnom prostoru omeđenom nevidljivim zidom koji je zapravo jedan portal prema drugom kraju i vremenu... Svi bi se mogli teleportirati gdje žele i kad žele...Ah...Kad bi ja imala moć Treviona Alavadora... Da je živ... Zapravo, to nemam pojma...ah...sad žalim što sam pobjegla pred one žene koje su me uhvatila da pričaju o njemu. Čini mi se da su natuknule da je jož živ, ali da živi daleko odavde, možda čak na drugoj planeti... Sve to liči na neku legendu...na jedan običan mit... ne želim im vjerovati..ne vjerujem ja običnim vilama iz Čudozemlja. Ma jedva čekam da praznici završe da se mogu vratiti u Neverending...moj najdraži grad...moj rodni grad... tako mi nedostaje! Tamo je sve dopušteno...čak i tuga i mrski pogledi, na koje ovdje nisam naišla... i svaki put kad im namećem svoj bijes i tužan izraz lica, kao da me ne žele pogledati...ne žele vjerovati...ovdje su svi tako sretni, tako bezbrižni, svi se vole... a ja ne volim nikoga... osim Neverending, svoju školu za čarobnjake i Marca...o da...njega volim....i tako mi nedotaje... Upravo gledam zvijezdu koju mi je poklonio kad sam odlazila iz Neverendinga... zvijezda zasjaji svaki put kad pomisli na mene...upravo je zablinkala nekoliko puta i ugasila se...čini se da joj moći izbljeđuju... Marc i nije neki bogataš pa kupuje u skromnim trgovina čarobnih stvari! Ali to nije važno...jer ja znam da on misli na mene...jer sam ga začarala da misli na mene.... Oh...da... toliko sam se cijelu godinu trudila da ga uzmem od one vile Anastacie, u koju je bio tako zaljubljen... i pri zadnje posjetu Čudozemlju, baka Doris me naučila spravljati ljubavni napitak...I tad sam ga dala Marcu....i sad smo tako sretni... Uredit ću ovaj blog tijekom ovih dana...sad baš nemam vremena...moram pomoći stricu i baki spravljati mjesečev napitak koji se tradicionalno pravi svakog 4. siječnja... Ah, zašto baš danas mora biti...danas....? |